Turističko-ugostiteljska škola Antona Štifanića Poreč

Za početak opišite mi svoj životni put.

Rođen sam u Katunu kraj Baderne 1949. gdje sam pohađao osnovnu školu. Djetinjstvo mi je bilo kao i većini ondašnje djece teško, bilo je veliko siromaštvo, počinjali smo od nule. Nakon osnovne škole upisao sam ugostiteljsku školu.

Što je odredilo izbor Vašeg školovanja i budućeg zanimanja?

Školovali smo se tamo gdje smo mogli, ja sam 2. generacija naše škole upisana 1964. Nismo imali mogućnosti otići dalje u druge škole i tamo se školovati, ne zato jer nismo htjeli već je situacija bila takva. Trebalo je novaca za putovanje i za stanovanje. Iskoristili smo mogućnosti koje smo imali.

Kako je izgledalo Vaše školovanje tada, možete li ga usporediti s današnjim obrazovanjem kuhara?

Predavanja su sva osim struke bila u gornjoj, poljoprivrednoj školi, a vježbe smo imali u hotelima Jadran i Parentino, predavanja smo također imali i na Bellevueu gdje je bio đački dom. I tada je to bila trogodišnja škola za kuhare. Školu je osnovalo hotelsko poduzeće Plava laguna za svoje potrebe, sve je pokrenuo čovjek po kojem naša škola danas nosi ime Anton Štifanić, ali je ona bila dio nacionalnog obrazovnog sustava. To je bio čovjek koji je vidio potrebe društva u budućnosti, izgradio je 4 hotela u jednu zimu. Tada smo se u taj smjer upisivali s vrlo dobrim i odličnim uspjehom jer je i motivacija bila drugačija nego danas. Struku sam volio, ali ne toliko da bih se za nju odlučio. Kao učenik druge godine već sam postao šef smjene. Cijela ekipa je bila mlada, takoreći djeca. Krajem svibnja popodne smo već bili na radnim mjestima u hotelima. Nije bilo obrazovane radne snage, učili smo u hodu, bili smo gladni znanja, situacija nas je tjerala na to. I prethodna i moja generacija napredovale smo jako brzo upravo zbog takve situacije na tržištu rada, velike potrebe za stručnim kadrom.

Prije nego što ste se zaposlili u školi, radili ste i u struci?

Nakon završene srednje škole, najprije sam bio zaposlen u hotelu Lotos i zatim u Villi Bellevue, 18 godina bio sam stalno zaposlen na radnom mjestu šefa kuhinje. Godine 1985. promijenio sam radno mjesto, otišao sam u Centar za razvoj Istra Jadran poduzeća. Bavili smo se unapređivanjem struke i uvođenjem novih tehnologija u ugostiteljstvu i turizmu  na području cijele tadašnje Jugoslavije. Početkom 90-ih i dolaskom rata sve je stalo, stale su sve investicije pa sam otišao u Njemačku raditi u restoran. Ubrzo mi je ponuđeno mjesto stručnog učitelja kuharstva 1993. u školi, što sam rado prihvatio. Brzo sam se snašao jer mi rad s ljudima nije bio stran, puno mi je pomogao i moj mentor, stručni učitelj kuharstva Ivo Semenčić. Predavao sam i praktični i teorijski dio nastave.

Pretpostavljam da učenici više vole praktičan dio, što je lakše predavati?

Istina je da su učenicima vježbe zanimljivije nego predavanja, ali jedno bez drugoga ne ide, prije vježbe mora se odraditi dobra priprema. Istaknuo bih dobar primjer strukovne škole na Bledu u Radovljici gdje imaju povezan prostor za predavanje i vježbe pa je tako puno lakše raditi.

Što Vas je najviše veselilo u radu s učenicima?

U radu s učenicima me najviše veselilo to da moj trud nije bio uzaludan, uspjeh je kada učenika koji dolazi bez motivacije i nikakvim radnim navikama uspiješ privući struci, zainteresirati ga za rad i čak odvesti na natjecanja, to je najveća plaća i motivacija za daljnji rad.

Ima li puno Vaših bivših učenika koji su uspješni u kuharstvu?

Da, i to me jako veseli, nedavno sam radio sa svojim bivšim učenikom koji je danas glavni šef kuhinje u hotelu na otoku sv. Nikola, drugi je opet šef kuhinje u hotelu Neptun. Gdje god odem, uvijek nađem bivše učenike koji dobro i kvalitetno obavljaju svoj posao. Uvijek sam im govorio: “U školi ste naučili hodati, a dalje morate sami učiti i nadograđivati temelje koje ste tu dobili.“

Kakva su Vaša iskustva kao razrednika?

Dvaput sam bio razrednik, naravno da je lakše kada nisi razrednik, ali je za razred u kojem radiš bolje, više ih imaš pod kontrolom i više se zbližite.

Sudjelovali ste na mnogobrojnim natjecanjima i osvojili mnoštvo medalja i priznanja. Možete li tu nešto izdvojiti?

Od prve godine sam krenuo na natjecanja, na Gastro. Posljednjih godina se sustav i uvjeti natjecanja mijenjaju i to iz financijskih razloga, što nije dobro. Što se tiče rezultata, uvijek smo se vraćali s mnogo medalja. Za uspjeh na natjecanju važna je priprema i učenikov talent, to prepoznaš nakon mjesec dana što radiš s njime. Treba prepoznati pravog učenika i dalje ga voditi.

Biste li ponovno izabrali ovo zanimanje?

Da, jer tu možeš dati puno više sebe, rezultate vidiš puno šire i više. Veliko je zadovoljstvo vidjeti kako tvoji učenici napreduju, kako postaju „netko i nešto.“

Možete li usporediti generacije Vaših učenika nekad i posljednjih par godina? Svi se nastavnici žale kako su nove generacije manje ambiciozne i odgovorne. Što Vi mislite o tome?

Učenici su uvijek isti, nisu ni bolji ni gori, ali se mijenja odnos prema struci i mi nastavnici se moramo s time nositi. Teže nam je jer starimo, nemamo više strpljenja i volje i mi se mijenjamo. Ali ako si odlučio raditi ovaj posao – učiti djecu, onda ga trebaš raditi savjesno, znati se postaviti, snaći se u svakoj situaciji. U svakoj generaciji kuhara nađe se 2 do 3 učenika budućih vrhunskih kuhara, iznadprosječnih. Moramo težiti tome da ih bude što više.

Dobitnik ste važnog priznanja za svoj doprinos struci, 2011. proglašeni ste laureatom Povelje „ 30. april“ Grada Poreča. U svom ste se poslu nosili s mnogim izazovima, možete li reći s čime ste bili zadovoljni više, a s čime manje?

Problem je i bit će još veći što se tiče obrazovanja u kuharstvu da se režu troškovi i dolazimo u situaciju da ne znamo kako ćemo i s čime odraditi vježbu s učenicima. Trebalo bi što više uključiti lokalne ugostitelje i poduzeća u obrazovanje, jer kada oni vide svoj interes u tome, ulagat će i više u nastavu. Jedno smo vrijeme mi učitelji kao mentori odlazili i provjeravali kako učenici odrađuju praksu, više se ni to ne radi zbog troškova. S obzirom da smo strukovna škola, struka nam mora biti na prvom mjestu. Kada sam se ja školovao, odnos prema struci je na svim razinama bio bolji. Danas svi žele izvrsnog kuhara, gotovog stručnjaka, a nitko ne želi ulagati u njega.

Od nedavno ste u mirovini, kako ste se snašli?

Nisam dugo u mirovini i ne mogu reći da sam postao svjestan nove situacije, ljeto mi je bilo radno i uvijek imam u planu neke aktivnosti vezane uz struku. Koliko god znaš da ideš u mirovinu i znaš i kada ideš, ipak te to iznenadi. Uvijek nađem nešto čime ću se baviti, imam i masline…

Jeste li kada poželjeli voditi vlastiti restoran?

Davno sam i razmišljao o tome, ali nikada nisam imao hrabrosti upuštati se u to, naročito što se tiče financijskog ulaganja. Kada gledamo povijest, veliki ugostitelji nisu se najbolje snašli u vođenju objekata, dok znamo za slučajeve da su ljudi koji nisu bili te struke napravili velike stvari.

Što je potrebno za uspješan restoran?

Za dobar restoran treba najprije dobar kuhar, sve se vrti oko kuhinje. Kada ideš u restoran, pitaš tko je kuhar, a ne tko je gazda. Onaj tko kuha je alfa i omega. Važna je i usluga, objekt koji drži do sebe mora imati školovanoga konobara koji zna svoj posao, nekoga tko će biti ambasador svoga mjesta i svoje zemlje, širokih pogleda, kompletna osoba. I konobar i kuhar su ekipa, rade zajedno, konobar i kuhar moraju disati kao jedna osoba, moraju se dobro razumjeti i nadopunjavati. Rijetki su objekti, restorani koji čitav vijek imaju istog kuhara. Ako vlasnik restorana nije svjestan važnosti kuhara, onda propada. Treba znati i ponuditi i prezentirati kuhano, pravi objekti uvijek nađu svoju publiku neovisno o cijenama.

Koji biste savjet dali našim učenicima, budućim kuharima?

I danas se može napredovati, sutra će opet biti gladi za kvalitetnim radnicima. Dobro se može prodati samo ako imaš što prodati. Znači: učite, učite i opet učite! Kvaliteta je uvijek na cijeni i uvijek se traži.

I za kraj, tko kuha kod kuće, Vi ili Vaša žena?

Kada imam vremena kuham ja, inače kuha žena. Da se razumijemo, ona isto kuha dobro.

Silvana Vlačić, prof.

Za početak opišite mi svoj životni put.

Rođen sam u Katunu kraj Baderne 1949. gdje sam pohađao osnovnu školu. Djetinjstvo mi je bilo kao i većini ondašnje djece teško, bilo je veliko siromaštvo, počinjali smo od nule. Nakon osnovne škole upisao sam ugostiteljsku školu.

Što je odredilo izbor Vašeg školovanja i budućeg zanimanja?

Školovali smo se tamo gdje smo mogli, ja sam 2. generacija naše škole upisana 1964. Nismo imali mogućnosti otići dalje u druge škole i tamo se školovati, ne zato jer nismo htjeli već je situacija bila takva. Trebalo je novaca za putovanje i za stanovanje. Iskoristili smo mogućnosti koje smo imali.

Kako je izgledalo Vaše školovanje tada, možete li ga usporediti s današnjim obrazovanjem kuhara?

Predavanja su sva osim struke bila u gornjoj, poljoprivrednoj školi, a vježbe smo imali u hotelima Jadran i Parentino, predavanja smo također imali i na Bellevueu gdje je bio đački dom. I tada je to bila trogodišnja škola za kuhare. Školu je osnovalo hotelsko poduzeće Plava laguna za svoje potrebe, sve je pokrenuo čovjek po kojem naša škola danas nosi ime Anton Štifanić, ali je ona bila dio nacionalnog obrazovnog sustava. To je bio čovjek koji je vidio potrebe društva u budućnosti, izgradio je 4 hotela u jednu zimu. Tada smo se u taj smjer upisivali s vrlo dobrim i odličnim uspjehom jer je i motivacija bila drugačija nego danas. Struku sam volio, ali ne toliko da bih se za nju odlučio. Kao učenik druge godine već sam postao šef smjene. Cijela ekipa je bila mlada, takoreći djeca. Krajem svibnja popodne smo već bili na radnim mjestima u hotelima. Nije bilo obrazovane radne snage, učili smo u hodu, bili smo gladni znanja, situacija nas je tjerala na to. I prethodna i moja generacija napredovale smo jako brzo upravo zbog takve situacije na tržištu rada, velike potrebe za stručnim kadrom.

Prije nego što ste se zaposlili u školi, radili ste i u struci?

Nakon završene srednje škole, najprije sam bio zaposlen u hotelu Lotos i zatim u Villi Bellevue, 18 godina bio sam stalno zaposlen na radnom mjestu šefa kuhinje. Godine 1985. promijenio sam radno mjesto, otišao sam u Centar za razvoj Istra Jadran poduzeća. Bavili smo se unapređivanjem struke i uvođenjem novih tehnologija u ugostiteljstvu i turizmu  na području cijele tadašnje Jugoslavije. Početkom 90-ih i dolaskom rata sve je stalo, stale su sve investicije pa sam otišao u Njemačku raditi u restoran. Ubrzo mi je ponuđeno mjesto stručnog učitelja kuharstva 1993. u školi, što sam rado prihvatio. Brzo sam se snašao jer mi rad s ljudima nije bio stran, puno mi je pomogao i moj mentor, stručni učitelj kuharstva Ivo Semenčić. Predavao sam i praktični i teorijski dio nastave.

Pretpostavljam da učenici više vole praktičan dio, što je lakše predavati?

Istina je da su učenicima vježbe zanimljivije nego predavanja, ali jedno bez drugoga ne ide, prije vježbe mora se odraditi dobra priprema. Istaknuo bih dobar primjer strukovne škole na Bledu u Radovljici gdje imaju povezan prostor za predavanje i vježbe pa je tako puno lakše raditi.

Što Vas je najviše veselilo u radu s učenicima?

U radu s učenicima me najviše veselilo to da moj trud nije bio uzaludan, uspjeh je kada učenika koji dolazi bez motivacije i nikakvim radnim navikama uspiješ privući struci, zainteresirati ga za rad i čak odvesti na natjecanja, to je najveća plaća i motivacija za daljnji rad.

Ima li puno Vaših bivših učenika koji su uspješni u kuharstvu?

Da, i to me jako veseli, nedavno sam radio sa svojim bivšim učenikom koji je danas glavni šef kuhinje u hotelu na otoku sv. Nikola, drugi je opet šef kuhinje u hotelu Neptun. Gdje god odem, uvijek nađem bivše učenike koji dobro i kvalitetno obavljaju svoj posao. Uvijek sam im govorio: “U školi ste naučili hodati, a dalje morate sami učiti i nadograđivati temelje koje ste tu dobili.“

Kakva su Vaša iskustva kao razrednika?

Dvaput sam bio razrednik, naravno da je lakše kada nisi razrednik, ali je za razred u kojem radiš bolje, više ih imaš pod kontrolom i više se zbližite.

Sudjelovali ste na mnogobrojnim natjecanjima i osvojili mnoštvo medalja i priznanja. Možete li tu nešto izdvojiti?

Od prve godine sam krenuo na natjecanja, na Gastro. Posljednjih godina se sustav i uvjeti natjecanja mijenjaju i to iz financijskih razloga, što nije dobro. Što se tiče rezultata, uvijek smo se vraćali s mnogo medalja. Za uspjeh na natjecanju važna je priprema i učenikov talent, to prepoznaš nakon mjesec dana što radiš s njime. Treba prepoznati pravog učenika i dalje ga voditi.

Biste li ponovno izabrali ovo zanimanje?

Da, jer tu možeš dati puno više sebe, rezultate vidiš puno šire i više. Veliko je zadovoljstvo vidjeti kako tvoji učenici napreduju, kako postaju „netko i nešto.“

Možete li usporediti generacije Vaših učenika nekad i posljednjih par godina? Svi se nastavnici žale kako su nove generacije manje ambiciozne i odgovorne. Što Vi mislite o tome?

Učenici su uvijek isti, nisu ni bolji ni gori, ali se mijenja odnos prema struci i mi nastavnici se moramo s time nositi. Teže nam je jer starimo, nemamo više strpljenja i volje i mi se mijenjamo. Ali ako si odlučio raditi ovaj posao – učiti djecu, onda ga trebaš raditi savjesno, znati se postaviti, snaći se u svakoj situaciji. U svakoj generaciji kuhara nađe se 2 do 3 učenika budućih vrhunskih kuhara, iznadprosječnih. Moramo težiti tome da ih bude što više.

Dobitnik ste važnog priznanja za svoj doprinos struci, 2011. proglašeni ste laureatom Povelje „ 30. april“ Grada Poreča. U svom ste se poslu nosili s mnogim izazovima, možete li reći s čime ste bili zadovoljni više, a s čime manje?

Problem je i bit će još veći što se tiče obrazovanja u kuharstvu da se režu troškovi i dolazimo u situaciju da ne znamo kako ćemo i s čime odraditi vježbu s učenicima. Trebalo bi što više uključiti lokalne ugostitelje i poduzeća u obrazovanje, jer kada oni vide svoj interes u tome, ulagat će i više u nastavu. Jedno smo vrijeme mi učitelji kao mentori odlazili i provjeravali kako učenici odrađuju praksu, više se ni to ne radi zbog troškova. S obzirom da smo strukovna škola, struka nam mora biti na prvom mjestu. Kada sam se ja školovao, odnos prema struci je na svim razinama bio bolji. Danas svi žele izvrsnog kuhara, gotovog stručnjaka, a nitko ne želi ulagati u njega.

Od nedavno ste u mirovini, kako ste se snašli?

Nisam dugo u mirovini i ne mogu reći da sam postao svjestan nove situacije, ljeto mi je bilo radno i uvijek imam u planu neke aktivnosti vezane uz struku. Koliko god znaš da ideš u mirovinu i znaš i kada ideš, ipak te to iznenadi. Uvijek nađem nešto čime ću se baviti, imam i masline…

Jeste li kada poželjeli voditi vlastiti restoran?

Davno sam i razmišljao o tome, ali nikada nisam imao hrabrosti upuštati se u to, naročito što se tiče financijskog ulaganja. Kada gledamo povijest, veliki ugostitelji nisu se najbolje snašli u vođenju objekata, dok znamo za slučajeve da su ljudi koji nisu bili te struke napravili velike stvari.

Što je potrebno za uspješan restoran?

Za dobar restoran treba najprije dobar kuhar, sve se vrti oko kuhinje. Kada ideš u restoran, pitaš tko je kuhar, a ne tko je gazda. Onaj tko kuha je alfa i omega. Važna je i usluga, objekt koji drži do sebe mora imati školovanoga konobara koji zna svoj posao, nekoga tko će biti ambasador svoga mjesta i svoje zemlje, širokih pogleda, kompletna osoba. I konobar i kuhar su ekipa, rade zajedno, konobar i kuhar moraju disati kao jedna osoba, moraju se dobro razumjeti i nadopunjavati. Rijetki su objekti, restorani koji čitav vijek imaju istog kuhara. Ako vlasnik restorana nije svjestan važnosti kuhara, onda propada. Treba znati i ponuditi i prezentirati kuhano, pravi objekti uvijek nađu svoju publiku neovisno o cijenama.

Koji biste savjet dali našim učenicima, budućim kuharima?

I danas se može napredovati, sutra će opet biti gladi za kvalitetnim radnicima. Dobro se može prodati samo ako imaš što prodati. Znači: učite, učite i opet učite! Kvaliteta je uvijek na cijeni i uvijek se traži.

I za kraj, tko kuha kod kuće, Vi ili Vaša žena?

Kada imam vremena kuham ja, inače kuha žena. Da se razumijemo, ona isto kuha dobro.

Silvana Vlačić, prof.