Turističko-ugostiteljska škola Antona Štifanića Poreč

U četvrtak, 02.12.2010., u srednjoj školi Antona Štifanića u Poreču, održano je predavanje o doniranju organa koje je održala viša medicinska sestra koja radi u srednjoj medicinskoj školi u Puli, Marija Crljenica-Veneruzzo.

Fascinantna je sama pomisao na to kako jedan umrli čovjek može spasiti više ugroženih života doniranjem svojih organa. Na predavanju smo saznali da doniranje organa je humana i etična gesta. Ljudi koji pristaju biti donatori, pristaju spasiti živote ljudima ugroženog zdravlja. Također smo saznali da je Istra 2006. godine bila prva na svjetskoj listi organskih donatora. Ovim podatkom zaključujemo da u svijetu ipak ima ljudi koji su voljni pomoći i zaštititi druge.

Ljudi većinom odbijaju ovakav način pomoći raznim opravdanjima, ali nisu svjesni koliko njihova odluka utječe na neko bolesno dijete koje nije ni svjesno da je u pitanju hoće li dočekati novi dan.

Veneruzzo je također pojasnila pojam liste čekanja koji je u Hrvatskoj vrlo dug. Neki ljudi izgube bitku s bolešću prije nego što dočekaju svog donatora potrebnog organa. Najčešće se transplantiraju bubrezi, u takvim slučajevima najučinkovitija je donacija nekog iz uže obitelji.

Doznali smo i da nije preporučljivo uzeti organ od živog donatora, jer bi se moglo dogoditi, kao u slučaju poznatog nogometaša Ivana Klasnića, čije je tijelo odbilo majčin bubreg, ali na svu sreću prihvatilo bratov, da tijelo ne prihvati bilo koji drugi organ i onda su u opasnosti oba čovjeka, i davatelj i primatelj organa.

Kao što već znamo, u svijetu se nažalost u sve većem broju prodaju ljudski organi. Može se reći da je to jedna vrsta izopačenosti i najniža razina neetičnosti. Ljudi tako groteskno postupaju iz različitih razloga, na predavanju smo dobili informaciju da neki to čak rade kako bi prehranili obitelj koja u najgorem slučaju ostane bez tog člana, a i bez novaca.

Bilo bi savršeno kada bi bilo više donatora, ali na kraju se ipak svi moramo pomiriti sa zakonima prirode da život nije vječan i da neki od nas ne dožive starost. Na kraju krajeva kada sagledamo pravu sliku nikad nismo spremni na smrt pa tako ni kada ovisimo o nekom donatoru.

Maida Zećiri i Medina Aljić, 3. HTT

U četvrtak, 02.12.2010., u srednjoj školi Antona Štifanića u Poreču, održano je predavanje o doniranju organa koje je održala viša medicinska sestra koja radi u srednjoj medicinskoj školi u Puli, Marija Crljenica-Veneruzzo.

Fascinantna je sama pomisao na to kako jedan umrli čovjek može spasiti više ugroženih života doniranjem svojih organa. Na predavanju smo saznali da doniranje organa je humana i etična gesta. Ljudi koji pristaju biti donatori, pristaju spasiti živote ljudima ugroženog zdravlja. Također smo saznali da je Istra 2006. godine bila prva na svjetskoj listi organskih donatora. Ovim podatkom zaključujemo da u svijetu ipak ima ljudi koji su voljni pomoći i zaštititi druge.

Ljudi većinom odbijaju ovakav način pomoći raznim opravdanjima, ali nisu svjesni koliko njihova odluka utječe na neko bolesno dijete koje nije ni svjesno da je u pitanju hoće li dočekati novi dan.

Veneruzzo je također pojasnila pojam liste čekanja koji je u Hrvatskoj vrlo dug. Neki ljudi izgube bitku s bolešću prije nego što dočekaju svog donatora potrebnog organa. Najčešće se transplantiraju bubrezi, u takvim slučajevima najučinkovitija je donacija nekog iz uže obitelji.

Doznali smo i da nije preporučljivo uzeti organ od živog donatora, jer bi se moglo dogoditi, kao u slučaju poznatog nogometaša Ivana Klasnića, čije je tijelo odbilo majčin bubreg, ali na svu sreću prihvatilo bratov, da tijelo ne prihvati bilo koji drugi organ i onda su u opasnosti oba čovjeka, i davatelj i primatelj organa.

Kao što već znamo, u svijetu se nažalost u sve većem broju prodaju ljudski organi. Može se reći da je to jedna vrsta izopačenosti i najniža razina neetičnosti. Ljudi tako groteskno postupaju iz različitih razloga, na predavanju smo dobili informaciju da neki to čak rade kako bi prehranili obitelj koja u najgorem slučaju ostane bez tog člana, a i bez novaca.

Bilo bi savršeno kada bi bilo više donatora, ali na kraju se ipak svi moramo pomiriti sa zakonima prirode da život nije vječan i da neki od nas ne dožive starost. Na kraju krajeva kada sagledamo pravu sliku nikad nismo spremni na smrt pa tako ni kada ovisimo o nekom donatoru.

Maida Zećiri i Medina Aljić, 3. HTT