Turističko-ugostiteljska škola Antona Štifanića Poreč

Kada ste se zaposlili u školi i što ste predavali?

Moje prvo radno mjesto bilo je na fakultetu u trajanju od 10 mjeseci i 2 dana. U listopadu 1970. počela sam raditi u Centru usmjerenog obrazovanja-opći smjer u Rovinju gdje sam predavala engleski jezik, a od 1974. radila sam u Skupštini općine Rovinj. U Poreču sam se zaposlila 1984. i to u Centru usmjerenog obrazovanja, predavala sam hrvatski jezik i engleski jezik.

Što ili tko je odredio izbor Vašeg školovanja (fakulteta) i na kraju zanimanja?

Kako sam rođena u gradu i bila upoznata sa svim njegovim sadržajima koje grad nudi, imala sam prigodu 1962. kao gimnazijalka sa 16 godina udomiti Engleskinju Anne Morley iz Sheffielda koja je provela ljetne praznike kod mene, da bih ja sljedeće godine tj. 1963. kao sedamnaestogodišnja djevojka otišla u Englesku i provela kod Anne 3 mjeseca. Bilo nam je divno, Anne je već vozila auto, bila je godinu dana starija od mene te smo obišle cijelu Englesku od Sheffielda, Londona, Brightona, Edinburga, Bridlingtona i New Castlea. Boravak u Engleskoj u trajanju od 3 mjeseca uz stalnu konverzaciju na engleskom jeziku, konstatacija da sam sanjala prethodne noći na engleskom jeziku, kao i temeljito znanje engleskog jezika iz gimnazije, definitivno me usmjerilo na upis engleskog jezika na fakultetu. Međutim, u gimnaziji sam voljela sve predmete, a posebno bih istaknula  ljubav prema matematici, fizici, hrvatskom jeziku i književnosti, filozofiji i psihologiji.  Potajno sam željela upisati arhitekturu. Presudno je bilo kada me pri kraju četvrtog razreda gimnazije profesorica hrvatskog jezika i književnosti upitala koji ću studij upisati, a ja sam odgovorila: „Vjerovatno arhitekturu“. Ona je na to rekla: “Ako ti ne upišeš hrvatski jezik i književnost, ti si promašila u životu“. Inače, bila je prezadovoljna sa mnom i mojim odnosom prema radu, mojim uratcima, redovitim čitanjem lektire, pripremanjem referata itd. Pomislila sam: „Ako profesor prepozna učenikov talent, učenik je na pravom putu uspjeha u životu.“ Tako sam se i opredjelila što studirati i nikad požalila, jer biti profesor ova dva jezika znači biti sposoban, kreativan, suvremen, još k tomu znati prenositi svoje znanje mladima i uspjeh neće izostati.

Kada se osvrnete na Vaš rad u TUŠ-u, možete li reći čime ste zadovoljni više, a čime manje?

Lijepo je bilo raditi u htt usmjerenjima posljednje dvije generacije čija je razrednica bila Blaženka Đermadi. Uspjela sam kod njih probuditi ljubav prema engleskom jeziku. Učestvovali su u svim projektima ACES-a i E-twinninga kao i na svim natjecanjima na državnoj i međunarodnoj razini. Svoje znanje engleskog jezika primijenili bi bez poteškoća. Bili su disciplinirani, imali su radne navike i voljeli su i mene kao profesoricu. U ostalim usmjerenjima kuhara, konobara velike su oscilacije unutar razreda. Zajedno su učenici s poteškoćama u razvoju i nije lako uspostaviti prave smjernice, što znači jedan dio razreda je življi, nediscipliniraniji, neodgojen, a drugi je miran, povučen, teže usvaja gradivo, a uloga profesora je da svi uspješno privedu naobrazbu do kraja.

Koje osobine po Vama treba imati dobar profesor?

Profesor mora biti ne samo stručnjak u svom pozivu, već i dobar psiholog, pedagog, sam roditelj i gledati na svako dijete kao na svoje vlastito. U poslijepodnevnim satima analizirati rad u školi, svaki sat, razgovor sa svakim učenikom, biti spreman i ispričati se ako treba. Samo tako može uspjeti. Mora biti raspoložen, a ne mrzovoljan, u odijevanju s vedrim tonovima boja, kreativan i voljeti svoj posao.

Možete li nam spomenuti neki vama poseban doživljaj koji Vas se dojmio u radu s učenicima?

U razrede kuharskog usmjerenja, na žalost, upisuju se učenici koji se nisu mogli nigdje drugdje upisati. Tako sam u jednom prvom razredu razrednice Jasenke Lukić, obrađivala lekciju o kuharstvu. Sam tekst je glasio: „Kuharstvo je umjetnost, a kuhar je umjetnik jer je u mogućnosti sirov proizvod pretvoriti u umjetničko djelo“. Učenik Milohanović mi kaže:“Vidite profesorice, mi kuhari smo umjetnici, a što ste vi profesori?“ Ja mu odgovorim, gledajući u ostali dio razreda, jedni su spavali, drugi se derali, treći pisali poruke na mobitelu, pojedinci skakali: “Kakvi smo tek mi profesori umjetnici kada od takvih kao što ste vi-pokazujući rukom po razredu-napravimo kuhare“. Nastao je tajac  u razredu.

Biste li ponovo izabrali zanimanje profesora?

Naravno da bih. Zanimanje profesora je plemenito zanimanje, ulažeš cijeli život u sebe i svoje znanje koje prenosiš mladima. Znači, ostavljaš trag iza sebe. Nije samo otpredavati i završiti sat, izaći iz razreda. Bitno je koliko sebe daš tom razredu. Sat ne smije biti monoton. Stalnim izgrađivanjem sebe, izgrađuješ i buduće naraštaje. Raduju me uspjesi mojih učenika i kasnije, kada me sretnu, javljaju se, dijele sa mnom svoje uspjehe. Navest ću jedan primjer kada sam jednom prigodom, prije deset godina išla rivom u Poreču, prošao je pokraj mene crni dvosjed, mislim bio je Porshe, i zaustavio se na prvom ugibalištu. Iz njega je izašao mladić, lijepo odjeven, s osmjehom, prišao mi i progovorio na engleskom: „Hello, teacher. How are you?“ Ja sam razgovor prihvatila i nastavila na engleskom, sretna što mi se javio, a u njemu sam prepoznala svoju prvu generaciju učenika konobara, znači negdje 1984.-`85. Između ostalog pitala sam ga da li je moje predavanje engleskog jezika i malo doprinijelo te on sada engleski govori perfektno. Odgovorio je: „Da. Kod Vas sam imao dovoljan i to je bilo puno, jer sam stekao temelj. A, po završetku školovanja dobio sam posao na održavanju jahte u Londonu, 10 godina radio sam tamo, a sada sam na proputovanju kroz Poreč zbog ishodovanja isprava za Australiju“. Sretan što me je sreo, što je mogao pokazati svoje znanje engleskog jezika, što me poštuje, jer kao što je rekao: „Točno je da sam više bio izvan škole nego u školi, ali sam kod Vas imao dovoljan, s engleskog nisam nikada pobjegao, i to je bila garancija moje uspješnosti“. Radi takvih susreta i događanja vrijedilo je živjeti i biti dobar profesor i dati sve od sebe kako bi mladi usvojili jezik kao glavno sredstvo komunikacije.

Što Vam nedostaje iz radnih dana?

Nedostaje mi druženje s kolegama. Razmjena mišljenja, njihova oduševljenja ili razočarenja prigodom povratka sa sata, radionice na Danima otvorene nastave i Eko-danima, razgovor sa stručnjacima iz drugih zanimanja, izleti s kolegama, planinarenja itd. Druženje. Jer samo sredina ili okruženje u kojem radite može doprinijeti pozitivnom raspoloženju i odgodi odlaska u mirovinu. To je slučaj sa mnom.

Silvana Vlačić, prof.

Cijeli tekst intervjua možete pročitati u Godišnjaku 2010./2011.

Kada ste se zaposlili u školi i što ste predavali?

Moje prvo radno mjesto bilo je na fakultetu u trajanju od 10 mjeseci i 2 dana. U listopadu 1970. počela sam raditi u Centru usmjerenog obrazovanja-opći smjer u Rovinju gdje sam predavala engleski jezik, a od 1974. radila sam u Skupštini općine Rovinj. U Poreču sam se zaposlila 1984. i to u Centru usmjerenog obrazovanja, predavala sam hrvatski jezik i engleski jezik.

Što ili tko je odredio izbor Vašeg školovanja (fakulteta) i na kraju zanimanja?

Kako sam rođena u gradu i bila upoznata sa svim njegovim sadržajima koje grad nudi, imala sam prigodu 1962. kao gimnazijalka sa 16 godina udomiti Engleskinju Anne Morley iz Sheffielda koja je provela ljetne praznike kod mene, da bih ja sljedeće godine tj. 1963. kao sedamnaestogodišnja djevojka otišla u Englesku i provela kod Anne 3 mjeseca. Bilo nam je divno, Anne je već vozila auto, bila je godinu dana starija od mene te smo obišle cijelu Englesku od Sheffielda, Londona, Brightona, Edinburga, Bridlingtona i New Castlea. Boravak u Engleskoj u trajanju od 3 mjeseca uz stalnu konverzaciju na engleskom jeziku, konstatacija da sam sanjala prethodne noći na engleskom jeziku, kao i temeljito znanje engleskog jezika iz gimnazije, definitivno me usmjerilo na upis engleskog jezika na fakultetu. Međutim, u gimnaziji sam voljela sve predmete, a posebno bih istaknula  ljubav prema matematici, fizici, hrvatskom jeziku i književnosti, filozofiji i psihologiji.  Potajno sam željela upisati arhitekturu. Presudno je bilo kada me pri kraju četvrtog razreda gimnazije profesorica hrvatskog jezika i književnosti upitala koji ću studij upisati, a ja sam odgovorila: „Vjerovatno arhitekturu“. Ona je na to rekla: “Ako ti ne upišeš hrvatski jezik i književnost, ti si promašila u životu“. Inače, bila je prezadovoljna sa mnom i mojim odnosom prema radu, mojim uratcima, redovitim čitanjem lektire, pripremanjem referata itd. Pomislila sam: „Ako profesor prepozna učenikov talent, učenik je na pravom putu uspjeha u životu.“ Tako sam se i opredjelila što studirati i nikad požalila, jer biti profesor ova dva jezika znači biti sposoban, kreativan, suvremen, još k tomu znati prenositi svoje znanje mladima i uspjeh neće izostati.

Kada se osvrnete na Vaš rad u TUŠ-u, možete li reći čime ste zadovoljni više, a čime manje?

Lijepo je bilo raditi u htt usmjerenjima posljednje dvije generacije čija je razrednica bila Blaženka Đermadi. Uspjela sam kod njih probuditi ljubav prema engleskom jeziku. Učestvovali su u svim projektima ACES-a i E-twinninga kao i na svim natjecanjima na državnoj i međunarodnoj razini. Svoje znanje engleskog jezika primijenili bi bez poteškoća. Bili su disciplinirani, imali su radne navike i voljeli su i mene kao profesoricu. U ostalim usmjerenjima kuhara, konobara velike su oscilacije unutar razreda. Zajedno su učenici s poteškoćama u razvoju i nije lako uspostaviti prave smjernice, što znači jedan dio razreda je življi, nediscipliniraniji, neodgojen, a drugi je miran, povučen, teže usvaja gradivo, a uloga profesora je da svi uspješno privedu naobrazbu do kraja.

Koje osobine po Vama treba imati dobar profesor?

Profesor mora biti ne samo stručnjak u svom pozivu, već i dobar psiholog, pedagog, sam roditelj i gledati na svako dijete kao na svoje vlastito. U poslijepodnevnim satima analizirati rad u školi, svaki sat, razgovor sa svakim učenikom, biti spreman i ispričati se ako treba. Samo tako može uspjeti. Mora biti raspoložen, a ne mrzovoljan, u odijevanju s vedrim tonovima boja, kreativan i voljeti svoj posao.

Možete li nam spomenuti neki vama poseban doživljaj koji Vas se dojmio u radu s učenicima?

U razrede kuharskog usmjerenja, na žalost, upisuju se učenici koji se nisu mogli nigdje drugdje upisati. Tako sam u jednom prvom razredu razrednice Jasenke Lukić, obrađivala lekciju o kuharstvu. Sam tekst je glasio: „Kuharstvo je umjetnost, a kuhar je umjetnik jer je u mogućnosti sirov proizvod pretvoriti u umjetničko djelo“. Učenik Milohanović mi kaže:“Vidite profesorice, mi kuhari smo umjetnici, a što ste vi profesori?“ Ja mu odgovorim, gledajući u ostali dio razreda, jedni su spavali, drugi se derali, treći pisali poruke na mobitelu, pojedinci skakali: “Kakvi smo tek mi profesori umjetnici kada od takvih kao što ste vi-pokazujući rukom po razredu-napravimo kuhare“. Nastao je tajac  u razredu.

Biste li ponovo izabrali zanimanje profesora?

Naravno da bih. Zanimanje profesora je plemenito zanimanje, ulažeš cijeli život u sebe i svoje znanje koje prenosiš mladima. Znači, ostavljaš trag iza sebe. Nije samo otpredavati i završiti sat, izaći iz razreda. Bitno je koliko sebe daš tom razredu. Sat ne smije biti monoton. Stalnim izgrađivanjem sebe, izgrađuješ i buduće naraštaje. Raduju me uspjesi mojih učenika i kasnije, kada me sretnu, javljaju se, dijele sa mnom svoje uspjehe. Navest ću jedan primjer kada sam jednom prigodom, prije deset godina išla rivom u Poreču, prošao je pokraj mene crni dvosjed, mislim bio je Porshe, i zaustavio se na prvom ugibalištu. Iz njega je izašao mladić, lijepo odjeven, s osmjehom, prišao mi i progovorio na engleskom: „Hello, teacher. How are you?“ Ja sam razgovor prihvatila i nastavila na engleskom, sretna što mi se javio, a u njemu sam prepoznala svoju prvu generaciju učenika konobara, znači negdje 1984.-`85. Između ostalog pitala sam ga da li je moje predavanje engleskog jezika i malo doprinijelo te on sada engleski govori perfektno. Odgovorio je: „Da. Kod Vas sam imao dovoljan i to je bilo puno, jer sam stekao temelj. A, po završetku školovanja dobio sam posao na održavanju jahte u Londonu, 10 godina radio sam tamo, a sada sam na proputovanju kroz Poreč zbog ishodovanja isprava za Australiju“. Sretan što me je sreo, što je mogao pokazati svoje znanje engleskog jezika, što me poštuje, jer kao što je rekao: „Točno je da sam više bio izvan škole nego u školi, ali sam kod Vas imao dovoljan, s engleskog nisam nikada pobjegao, i to je bila garancija moje uspješnosti“. Radi takvih susreta i događanja vrijedilo je živjeti i biti dobar profesor i dati sve od sebe kako bi mladi usvojili jezik kao glavno sredstvo komunikacije.

Što Vam nedostaje iz radnih dana?

Nedostaje mi druženje s kolegama. Razmjena mišljenja, njihova oduševljenja ili razočarenja prigodom povratka sa sata, radionice na Danima otvorene nastave i Eko-danima, razgovor sa stručnjacima iz drugih zanimanja, izleti s kolegama, planinarenja itd. Druženje. Jer samo sredina ili okruženje u kojem radite može doprinijeti pozitivnom raspoloženju i odgodi odlaska u mirovinu. To je slučaj sa mnom.

Silvana Vlačić, prof.

Cijeli tekst intervjua možete pročitati u Godišnjaku 2010./2011.